semper contra
petak, 11.05.2012.
Suverenost Hrvatske u EU-i
„Hrvatska će, kao članica EU-a aktivno sudjelovati u donošenju odluka na europskoj razini, pri čemu će vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije.“
stoji u pamfletu br 3 kojeg je izdalo Ministarstvo za europske integracije u vrijeme bjesomučne agitacije za pridobivanje glasačkog puka da da glas ZA ulazak u EU, a koji je moja malenkost komentirala u tekstu.
Prateći još ono malo političkih događanja što ih povremeno pratim u medijima (tu sam aktivnost sveo na minimum jer mi 'žutilo' kojim su preplavljeni svi mediji oštećuje moje slabe staračke oči) primijetio sam da se u posljednje vrijeme vode dvije 'bespoštedne' bitke na relaciji birokrata EU-e i Vlade (birokrata) RH.
Jedna bitka odnosi se na postavljanja PPV & Ministra gospodarstva Radimira Čačića i MF Slavka Linića u Nadzorni odbor INA-e/MOL-a a sve u cilju zaštite hrvatskih interesa u toj tvrtki s dva lica ('Janus'-tvrtka). I sve to u najboljoj želji da se „spasi što se spasiti dade“ od štete koje je učinio DrIvo, s trenutačnim mjestom prebivališta u Remetincu.
I dok bi naši birokrati htjeli ubaciti 'hrvatske krtice' u redove naftnog 'Janusa', dotle oni drugi o tome ne žele ni čuti. „To je sukob interesa“ viču na sav glas. Nemam namjeru ulaziti u pravne finese koji su od birokrata u pravu, no logika mi nekako govori da bi bilo sasvim normalno da vlasnik jednog dijela 'Janusa', a to je Vlada RH, ima pravo postavljati u Nadzorni odbor koga hoće. No možda sam u krivu pa ne inzistiram da je moj stav ispravan.
Ostaje, ipak, činjenica da u ovom slučaju tvrdnja iz pamfelta da „će (Hrvatska, nap. s.c.) vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije“, ne stoji.
Druga bitka između birokrata EU-e i hrvatske Vlade vodi se na polju novog, od strane ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, predloženog zakona o ustrojstvu policije. Današnji J.L. piše: „Nakon što su eksperti Europske komisije iznijeli čitav niz primjedbi na Nacrt novog zakona i savjetovali Hrvatskoj da se drži postojećeg zakona, ministar unutarnjih poslova R.O. našao se u „nebranom grožđu“. Morat će primjenjivati Zakon o policiji čijem se usvajanju kao oporbeni političar žestoko protivio i kojeg je u prvim mjesecima ministarskog mandata grčevito pokušao zamijeniti novim zakonom.“
Opet se ne želim i neću se upuštati u to je li R.O. u pravu u želji da promijeni zakon. No činjenica koja stoji glasi: „Prethodna Kosoričina Vlada je u tehničkom mandatu, tj. nakon raspuštanja Sabora, temeljem Zakona o policiji (postojećeg, nap. s.c.) donijela Uredbu o uvjetima sjecanja policijskih zvanja.“ Tu činjenicu je iskoristio tadašnji ministar T. Karamarko (mogući budući Predsjednik HDZ-a) da bi „u posljednjim danima mandata u najviše policijska zvanja imenovao (…) policijske rukovodne kadrove koji su se zatekli na visokim pozicijama u policiji, a na njih su imenovani po političkoj podobnosti.“ (podobnosti za ZNA-se, nap. s.c.). To EU-birokratima tada nije smetalo.
Zašto je to urađeno u vrijeme trajanja tehničke vlade, kad se u pravim demokracijama ne imenuju važni kadrovi (općenito ne radi ništa osim održavanja 'hladnog' pogona), mislim da ne treba razjašnjavati. I kad novi ministar želi ispraviti učinjeno, bez obzira što i on razmišlja o svojim 'podobnim' kadrovima, onda to EU-birokratima smeta. A radi se o identičnom postupku s ipak malom razlikom: novi ministar želi postaviti kadrove na početku mandata Vlade koja je dobila na izborima.
Da zaključim: možebitno: „Hrvatska će, kao članica EU-a aktivno sudjelovati u donošenju odluka na europskoj razini“, ali ponovo ostaje činjenica da u i ovom slučaju tvrdnja iz pamfelta da „će vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije“, ne stoji.
A još nismo ni ušli u EU-u!!!
četvrtak, 03.05.2012.
Moja 'Teorija svega'
Ponovo zavladale vrućine.
Prošli korizmeni dani i vrijeme je za hladnog 'Tomicu' na terasi 'Latere' pomislim i već me noge nose prema tom, za mene, ponajboljem kafiću u gradu.
- Još uvijek u korizmi? Ili…? – upita konobar koji me podsjeća na S. Maguire-a, jednog od vrhunskih igrača snooker-a, čim sam svoju 'starku' spustio na fotelju.
- …'Tomica', nadovezah se na njegovu rečenicu.
Uskoro je na stolu stajala orošena flaša s odgovarajućom čašom pa prvi put nakon korizmenih dana, koje sam nešto malo produžio, natočih tamno smeđu tekućinu praveći bogatu pjenu u širokoj čaši. Uspio sam popiti nekoliko gutljaja, kad opazih starog frenda, nešto mlađeg od mene. On za razliku od mene, koji imam dva sina, ima sina i kćer. Po faci mu vidim da mu nisu 'sve koze na broju'. Mahnuh da mi se pridruži. Na trenutak je zastao kao da se dvoumi hoće li prihvatiti poziv ili ne, ali ugledavši na stolu piće ipak priđe stolu.
- Bok, frend – rekoh – sjedni. Vidim da si tmuran po ovom lijepom vremenu. U čemu je problem?
- Opet svađa u kući – reče dosta ljutito i obraćajući se konobaru, koji je bio hitar 'ko tica', nastavi – molim i za mene 'Tomislavac'.
- Tko se svađa, ti i žena.
- Ma ne, snaha i supruga. Znaš da živimo zajedno. Nije im to prvi put. I opet zbog sitnice, kao zašto ona, snaha, nije mužu, tj. sinu ispeglala košulju.
- I što tu ima čudno. Sukobi između snahe i svekr(i)ve su 'normalna' stvar – tješim ga.
Stiglo je 'pivce za živce', frend natoči gotovo punu čašu i potegne dobra tri gutljaja. To ga malo ohladi pa nastavi mirnije.
- Znam da je tako, ali zašto uvijek svađa između njih dvije. Istovremeno između nje i zeta malne da vlada ljubav.
- Tebi je ipak donekle lakše nego meni. U našoj obitelji su dvije snahe. Ne mogu reći da se između njih i svekr(i)ve vode neki bespoštedni ratovi, ali određene napetosti su uvijek tu. Kao ono sijevanje prije oluje, a oluje ne bude. Što se pak uzroka tiče ja imam neku svoju 'teoriju' koja može a i ne mora biti točna – završih i posegnuh za čašom. Osušilo mi se grlo od ove tirade, a i vrućina je.
- Da je čujem!
- To ja tumačim ovako. I svekr(i)va i snaha se bore za naklonost istog muškarca. Uz to u toj igri prva ima i ulogu njegove majke i bake njegove djece. A valjda ti je jasno da ni jednoj majci, kao ni jednoj baki, ma kako god netko radio dobro, nije dovoljno dobro za njezinog sina odnosno unučad. 'Valjda ja znam kaj je za njih dobro!'
Druga strana pak dotičnog 'mužjaka' i 'mladunčad' smatra malne svojim vlasništvom - 'moj muž', 'moja djeca' - i prirodno da ona, snaha, smatra da je za njega, muža, i nju, djecu, najbolje samo ono što je za nju dobro. I sukob je neizbježan. A tu je i On, često, neodlučan na koju da se prikloni stranu. Teško mu je protiv majke pa makar supruga bila u pravu jer 'majka je majka', a opet ne može ni protiv supruge jer je, pretpostavlja se, voli – završim uz gutljaj piva.
- Vjerojatno ima nešto u tome – kaže frend nakon što opet otpije malo smeđe tekućine. – No zašto onda nema sukoba sa zetom?
- Odgovor je, u duhu moje 'Teorije svega' jednostavan. Normalno je da si one drže 'štangu', ipak je to ista krv. Vrlo često punica i ne cijeni zeta: 'pa kaj je on napravil za našu kćer, niš'. S tom tvrdnjom će se često složi i supruga, pogotovo ako je bila obiteljska mezimica: 'bilo mi je bolje z mamom i tatom nek s tobom'. Nekako su na istoj valnoj dužini – dovršim 'tomicu' pa nastavih:
- No nije to sve. Negdje u podsvijesti punici zvoni alarmno zvonce, tiho ali postojano: 'ne smem ga prevč špotati, mogel bi ostaviti kćer pa nam bu došla nazaj i ona i deca, a to baš ne bi bilo dobro' – završih iznošenje svoje 'Teorije svega' uz osmjeh.
- Ne mora biti sve kako kažeš, ali ima nešto u tome – već vidljivo smiren reče frend.
Ostali smo još malo bistreći politiku (Čačić, Linić, Maneken), pozvali konobara, platili svaki svoj račun (ipak smo umirovljenici) i, pozdravivši se, otišli svaki u svoje 'okruženje' i 'ozračje'.
P.S. Naslov posta posuđen je iz knjige „Teorija svega“ Stephena Hawkinga“ koju upravo čitam.
ponedjeljak, 30.04.2012.
Praznik „rada“!
Prvi broj lista MEĐIMURJE tiskan je 5. lipnja 1952. godine. Uskoro će navršiti 60 godina. Nije loše za jedan lokalni tjednik.
Povodom tog datuma u posljednjim brojevima donosi u jednom stupcu kratke informacije što se dogodilo tijekom tih davnih godina. Trenutačno je na 'tapeti' 1977.
Našao sam tu nekoliko zanimljivih podataka za koji bi se moglo reći da su na neki način vezani uz sutrašnji dan 1. maj/svibanj ili što bi se reklo „Praznik rada“. Važno da nije „Praznik radnika“ jer bi onda malo tko u Hrvatskoj imao pravo slaviti ga. Mislim Praznik.
Događaji su pobrojani kako su se odvijali tijekom te godine, trideset i dvije godine nakon 2. svjetskog rata.
- U najvećoj firmi u Međimurju, GK „Međimurje“, bravar J.K. zaposlio se kao 3000 radnik.
- Karlo Mrazović Gašpar (narodni heroj ovog kraja) položio je kamen temeljac za dogradnju Hotela „Park“. (danas pred umorom, mislim na hotel ne na KMG, on je davno umro 1987.).
- Počeli građevinski radovi na Hidroelektrani „Čakovec“.
- Počela gradnja autobusnog kolodvora u Čakovcu.
- Otvorena je prodavaonica cipela knjaževačke „Lede“ u kojoj su se zaposlile tri radnice.
- Milka Planinc (čuvena po uvođenju par-nepar vožnje, nap. s.c.) pustila u pogon 'Plivin' Chicigo (kozmetički proizvodi, danas se u hali proizvodi tjestenina 'Ragusa')
- S novih 17 zaposlenih, u „Metalcu“ je radilo 396 radnika (danas je u jedno hali smješten 'Konzum', „Metalac“ umro)
- Izgrađen vodovodni sustav briježnog dijela Međimurja.
- Otvoren novi PTT centar u Čakovcu.
- Položen je kamen temeljac za novu Čarapariju MTČ (danas pokojna)
- Otvoren Građevinski školski centar.
- Otvoren je most na rijeci Dravi kod Donje Dubrave.
- Na korištenje je predan dograđeni dio Hotela „Park“.
- Zidar M.M. iz Oporovca zaposlen je kao 4000. radnik GK-a „Međimurje“. (danas pokojan, mislim GK, za M.M. nemam podataka).
Što će „Međimurje“ napisati nakon što prođe 32 godine po završetku Domovinskog rata (2027.)? Ne znam!
Pa…sretan vam 1.maj!
srijeda, 25.04.2012.
'Ljubitelji' umjetničkih skulptura
Post o sortiranju i 'sortiranju' smeća ponukao je blogera @blade 777 na komentar kojeg donosim u nešto skraćenom obliku bez ispravaka:
„Čakovec je napredovao, (glede sortiranja otpada, nap.s.c.) a u određenom smislu i nije.
Dovoljno je obratiti pozornost na imovinu naših ljudi koji su na privremenom radu u inozemstvu, a sa čijih kuća revni skupljaći sekundarnih sirovina skidaju oluke i sav materijal koji im može popraviti financijsku situaciju.
U tim devastiranim kućama se skuplja zlatna mladež čakovećkih bogataša (u mojim postovima na tu temu imenovana HVM – Hrvatska Vampirska Mladež, nap. s.c.), obilato se drogirajući - policija u takvim situacijama ne čini ništa.
To je velika sramnota za vaš grad, nemate ni pravnu državu, ni voljne građane koji bi toj pošasti stali na kraj, a imate samo vazda potrebite građane, koji uz primljenu obilatu socijalnu pomoć na račun troškova savjesnih građana, za nagradu pljačkaju i uništavaju te iste građane, a sve uz blagoslov "pravne države".
da bi poentirao:
“Sramota, velika SRAMOTA!!”
i na kraju zaključio:
“To je slučaj za koji ja raspolažem sa dokazima, a o drugim primjerima neka pišu oni koi također imaju čvrste dokaze.”
Iz citiranog je, iako je napisano točno, vidljivo da je autor promašio temu, jer u svom postu nisam pisao na temu krađa i provala, već o sortiranju smeća što je trenutačni hit naše 'nalickane' ministrice zaštite okoliša.
Ponavljam, bloger je u svom komentaru, promašio pravu 'metu', ali 'meta' na koju je on odapeo svoje 'oštre' strelice ipak postoji. Iz sadržaja komentara naslućujem da je autor i sam vjerojatno „na privremenom radu u inozemstvu“, pa možebitno čak i žrtva spomenute HVM-i. A kako pak u svojoj završnoj rečenici poziva da „o drugim primjerima neka pišu oni koi također imaju čvrste dokaze“, rado se odazivljem njegovoj molbi u tekstu koji slijedi.
* * *
„Sve što je od metala – bio to oluk il' umjetničko djelo – guta mrak. Policija – nemoćna?!“
Ovaj nadnaslov u najnovijem broju našeg lokalnog tjednika ponukao me da se osvrnem postom na temu koju je, kao što sam iznio u uvodnom dijelu ovog posta, inicirao bloger @blade 777.
Da stvar bude gora, jer u ovom slučaju nije u pitanju krađa bakrenih oluka ili devastiranje praznih kuća, nego o krađi ('otuđenju' kako se to danas uobičajeno govori da bi ljepše zvučalo) umjetničkih djela relativno velike vrijednosti koja su postavljena da ljudi uživaju gledajući ih, a one da svojom ljepotom oplemenjuju prostor.
Kip Vanje Radauša s donjodubravskog groblja fizičkom je snagom odvojen od betonskog postolja, s grobnice znamenite židovske obitelji Hirschler. Bračni par Hirsshler dao je izraditi spomenik, visine 70 cm, u sjećanje na sina Kukija koji je 1935. godine, kao šestogodišnjak, podlegao bolesti.
Ovo Radauševo djelo samovalo je u tišini spomenutog groblja pune 73 godine, sve do 2008. kad je oko njega započela borba 'na život i smrt' između nasljednika obitelji Hirschler iz Novog Sada, Međimurske županije, Općine Donja Dubrava, Muzeja Međimurja i Gradskog muzeja susjednog grada Varaždina. Nakon silnih peripetija 'pravo' na Kukija dobiva Muzej Međimurja čiji djelatnici počinju 'izmjenjivati misli' o izradi replike koju bi postavili na grob, a original prenijeli u muzej. Upravo u namjeri da ga netko ne 'otuđi' kako se to danas kaže u duhu hrvatskog jezika.
Dječak s lopatom bio je nadomak spasa…ali lopov je bio brži. Kukija je progutao mrak 2010. godine. Gotovo istovremeno, s istog groblja, nestaje i nadgrobni kip žene, visine 158 cm, postavljen prije 30 godina. Zanimljivo kako spomenuti spomenici nisu bili ukradeni u ona 'mračna' vremena kad je po svuda 'vladao mrak' pa bi 'nepoznatim počiniteljima' bio bitno olakšan posao
Rad Luja Bezeredija, 'Putokazi' nestao 2010. godine. 'Nepoznati izvršitelj' nije nažalost, tako tvrde nadležni, ostavio nikakvog kažiputa koji bi usmjerio policiju na pravi put u traženju 'Putokaza'.
'Dječak' Tomislava Ostoje koji je bi postavljen ispred Gradske sportske dvorane, također je nestao 2010. Zajedno sa stolicom na kojoj je sjedio i veselio se razigranoj mladosti što se takmičila u sportskom duhu u dvorani.
Rad u bronci Luje Bezeredija s čakovečkog groblja, nestao je u ožujku ove godine. Je li bio jedan ili pak troje 'nepoznatih počinitelja' i tako možebitno svaki ponio po jednu glavu nakon 'umjetničke' obrade, još uvijek je nepoznato.
Da bi je spasili od drvosječa 'brončanih šuma', preventivno je sklonjena (vraćena Muzeju Međimurja) Bezeredijeva skulptura 'Mrtva šuma' koja je također bila izložena u prostoru Graditeljske škole, Gradske sportske dvorane i Đačkog doma. Tako je vjerojatno spriječena namjera 'drvosječa' da osiguraju drvo za ogrjev prodavajući dijelove 'brončane šume.'
Zahvaljujući ovim 'kulturnim' djelima 'nepoznatih počinitelja' od ideje oplemenjivanja prostora oko tih reprezentativnih objekata iz područja 'obrazovanja i kulture' ostala je još samo…
… Ostojina 'Kugla' koja (zasad) odolijeva, vjerojatno zbog svoje veličine. No kad nestane 'sitnih umjetnina' doći će na red i ona. Nema sumnje.
I dok 'nepoznati ljubitelji brončanih spomenika' skupljaju umjetnička djela i prodaju ih u otkupna mjesta za koja se zna gdje su i tko su im vlasnici, koji naravno pojma nemaju o 'umjetninama' jer oni zaboga nisu ni skulptori, ni kustosi a ni umjetnički kritičari, naša policija i dalje ne nalazi kažiputa i načina da tome stane na kraj. Uostalom možebitno ni ona nije takvog 'kulturnog' nivoa pa jednostavno ne smatra potrebnim oko toga se previše angažirati.
Ili pak je nešto drugo po srijedi?
subota, 21.04.2012.
Sortiranje i 'sortiranje' otpada
U današnjem kratkom postu (što baš za nju nije uobičajeno 
) blogerica modesti pozdravlja inicijativu da se konačno započne sa sortiranjem otpada još na 'kućnom pragu'. I sam se pridružujem ovim, također za mene neuobičajenim, kratkim postom pohvali te inicijative. Posebice što je sortiranje smeća u mom gradu (Čakovec) već višegodišnja praksa.
Uz to, osim u njenom postu pobrojanih vrsta otpada kojeg bi trebalo odvajati posebno: papir, staklo i plastika, kod nas su uvedene još neke 'kategorije': tetra-pak, metal, ostali otpad i zadnjih nekoliko mjeseci organski otpad za koji su postavljene i posebne, smeđe, kante. Uz to su radnici (djelatnici) komunalne službe postavili i jednu kartonsku kutiju s natpisom 'stari kruh' pa tu odlažemo kruh kojem je 'prošao vijek trajanja' a ja s vremenom na vrijeme ostavim i staklenku s iskorištenim uljem od pečenja umjesto da ga bacim u kanalizaciju. Možebitno da i ono završi u nekoj 'kopanji' .
Sve bi to bilo dobro kad bi nastojanja nadležnih komunalnih poduzeća, kako to zaključuje i modesti, pratila i svijest onih koji otpad stvaraju da se drže proklamiranih načela.
I naravno da komunalci na kraju sa sortiranim otpadom ne postupe kako je to prikazao naš domaći karikaturist Damir Novak u našem lokalnom tjedniku.
Osobno ne znam događa li se to upravo tako, ali ne kaže se uzalud 'gdje ima dima ima i vatre'.
četvrtak, 12.04.2012.
'Hladni rat', Gagarin i Šah
400. post
Gledajući danas 'TV-kalendar' ne mogu povjerovati: prošla je godina otkako sam na ovom blogu objavio post o tome kako sam kao 18-godišnjak doživio let prvog čovjeka u Svemir. Ipak je točno. Danas je, naime, šezdeset i jedna godina od tog događaja o kojem možda tada i ne bih pisao da mjesec dana ranije o tome nije 'nadrljao' veliki članak Denis Kuljiš u 'Jutarnjem listu', zabunivši se malo u datumu, pa je događaj pomaknuo mjesec dana ranije, 12. ožujka. Osvrnuo sam se na taj njegov kiks postom pod nazivom 'Tako piše Denis Kuljiš'.
Danas čitam na 'Kapital network-u' kako je spomenuti novinar dobio 'vritnjak' od vlasnika EPH-a. Kažu zbog 'racionalizacije'? Možebitno. A moguće da je i neki drugi razlog po srijedi. No nije me briga, njegov problem. Navodim ovo samo kao zgodnu koincidenciju između dana kada je prije 61 godine Gagarin poletio u Svemir i dana kada je iz EPH-a 'odletjela' jedna od 'perjanica' te izdavačke kuće.
No da se vratim na Gagarina i njegov podvig koji je tada, u vrijeme kad je 'hladni rat' bio na vrhuncu, Amerima bio svojevrsni 'sovjetski vritnjak'. Iz dva razloga: prvo Sovjet (tada se još nije govorilo Rus) prije njihovog čovjeka u Svemiru!! i drugo; bio je to dokaz da Sovjeti imaju moćne interkontinentalne balističke rakete dalekog dometa. To je izazvalo uzbunu 'petog stupnja' i posljedice su bile 'strašne'.
Krenuo je američki 'tshunami'. Poznato je, naime, da Amerikancima najprije treba 'opaliti' šamar da se probude pa da tek onda krenu u akciju. Jednak je bio slučaj u dva svjetska rata. Nijemci potope njihov trgovački brod, Ameri 'udri'. Onda Japonezi potope flotu u Pearl Harbur-u a Ameri 'juriš'. A do tog trenutka izigravali neutralce, kao njih se to ne tiče.
Nakon 'svemirskog vritnjaka' Ameri su najprije nekoliko puta 'skakutali' u Svemir, onda su obletjeli oko Zemlje, da bi na kraju 20. srpnja 1969. godine američka noga kročila na Mjesec. Mogli su si to priuštiti obzirom na ekonomsku snagu. Sovjeti pak su se morali zadovoljiti samo slanjem robota na Mjesec. I izgradnjom Berlinskog zida (1961.). To je ipak bilo jeftinije.
1989. srušen je Berlinski zid, Sovjetski je savez nakon silnih turbulencija postao Rusija, 'hladni rat' se pretvorio u niz malih ratova koje naizmjence vodi jedna ili druga strana pažljivo se čuvajući da ne izazove reakciju suprotnog tabora. Na kraju je Rusija otkrila da ima ubojitije oružje od dalekometnih raketa, naftu i plin o kojem ovisi Europa, pa je prepustila ulogu 'svjetskog žandara' Americi neka se iscrpljuje 'uvođenjem demokracije' u 'nedemokratske' zemlje topovima i tenkovima.
Sve to je rezultiralo prestankom nadmetanja u Svemiru. I jednima i drugima Mjesec više nije bi zanimljiv pa su se okrenuli MSP (Međunarodnoj Svemirskoj Postaji) u kojoj su radili i jedni i drugi uz sudjelovanje pripadnika i drugih 'naroda i narodnosti'. Da bi na kraju balade Ameri odustali i od raketoplana, a ulogu 'transportne firme' preuzeli Rusi svojim dalekometnim raketama. Sada to više ne smeta ni jedne ni druge.
Trenutačno su okupirani problemom Sjeverne Koreje koja ima namjeru 'ispaliti' neko svoje dalekometno 'strašilo' pa su na nju digli kuku i motiku da se 'Vlasi' (ostali svijet) ne dosjeti u kojem grmu leži zeko.
I tako zahvaljujući 'hladnom ratu' čovjek je (pa makar kao Amerikanac) imao čast zahvatiti šaku mjesečeve prašine i donijeti je na Zemlju čime je sigurno na njoj bitno poboljšao život.
Ali još nismo gotovi…
Još je nešto imalo direktne veze s 'hladnim ratom'. Radi se o – šahu.
Ne znam koliko se moji dragi čitatelji sjećaju, ali nekada su dvoboji između šahovskih majstora/velemajstora Sovjetskog saveza i Amerike punili naslovne stranice tiskovina, kao što to danas biva sa 'svemirskim nogometnim klubovima' i 'nogometnim velemajstorima'. U ta vremena 'hladnog rata' imena prvaka svijeta u šahu Mihail Botvinik, Vasilij Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan, Boris Spaski i Robert J. Fisher bila su poznata jednako tako kao danas imena najslavnijih nogometaša.
Na veliku žalost Amerikanaca na tom 'bojnom polju' Sovjeti su imali gotovo nedostižnu prednost. Možebitno jer za stvaranje svjetskog prvaka u šahu nije trebalo mnogo novaca, pogotovo u odnosu na osvajanje Mjeseca, a možebitno i zbog toga što zarada svjetskog prvaka u šahu nije bila ni približna zaradi sportaša u drugim sporovima, košarka, boks, golf itd. Ipak prava se 'šahovska bitka' rasplamsala kad se na šahovskom nebu pojavio Fisher koji je jedini od američkih šahista bio dostojan konkurent sovjetskim/ruskim. I koji je zaista volio šah. To je bila 'prava fešta od šaha'!!!
U to vrijeme je i kod nas šah bio na visokoj cijeni. Hulak, Bertok, Gligorić itd. Na televiziji je Dnevnik završavao najprije prilogom 'Sport' u okviru kojeg se govorilo i o šahu, a onda se netko dosjetio da šah i nije sport pa su prilog preimenovali u 'Sport i šah' (danas bi bio Šport i šah). Neću ni spominjati televizijske analize partija pretendenata na šahovski tron. I opet je to sve bilo pomalo obojeno 'hladnoratovskim' i 'ideološkim' bojama. A onda je nestalo i 'hladnog rata' i 'ideoloških različitosti', sve se pretvorilo u normalne mlako/vruće ratove, malo tu malo tamo, svijetom je zavladala jedinstvena ideologija profita i 'igra uma' prestala je biti zanimljiva. Ne donosi profit.
Danas više ne znamo ni kada se kod nas odigrava prvenstvo Hrvatske u šahu a kamo li u svijetu. Ne sjećam se da sam na Dalekovidnici u posljednjih dvadeset godina vidio/čuo neku šahovsku vijest. Ne postoji čak ni jedinstveni svjetski prvak u šahu. Sada ih ima nekoliko kategorija, kao u boksu, 'Ujedinjeni svjetski prvak', 'Klasični svjetski prvak', 'FIDE svjetski prvak'.
„Možemo li pronaći uzroke? Je li to komercijalizacija (uz sve veću dinamiku i brzinu života), koja novac i zaradu stavlja na prvo mjesto pa zato imamo sve više turnira s ubrzanim tempom igre (zamislimo slikara koji svaku sliku mora naslikati za 15 minuta)? Je li to izostanak nekog genija, vrhunskog šahiste koji će obilježiti epohu? Možda pretjerana uporaba računala koja uništava duh igre i tjera mlade igrače da se više oslanjaju na analize računala nego na vlastite?
U svojoj knjizi 'Kako život imitira šah' Kasparov navodi da čovjek ipak većinu svojih odluka u šahu (pa i u životu) donosi na temelju intuicije. A intuicija se stječe razmišljanjem i vježbom, dakle radom. A to je ono što, mislim, danas nedostaje većini mladih (pa i iskusnijih) igrača. I to zato jer se previše oslanjaju na računala (to je više nego očito, prvenstveno u otvaranjima)“. (Citat 'Šahovski klub Dubrovnik' 2011.)
Na kraju pitanje: zar 'hladni rat' ipak nije imao i neke pozitivne strane?
petak, 06.04.2012.
Unuka i njen djeda žele Vam...
unukina (6) slikotvorina
srijeda, 04.04.2012.
Uskrsna poruka Crkvi: „In medias res!“ (2)
Cvjetna nedjelja.
Iako nisam vjernik redovito svake godine sa suprugom (koja je praktični vjernik) odlazim na posvećenje palminih grančica ispred Katedrale, prije desetak godina formirane biskupije, u gradu za koji mnogi tvrde da je najljepši u našoj domovini, da je po mjeri čovjeka, a po nacionalnom sastavu gotovo 100% hrvatski. A to znači i najmanje 85% katolički. Prema broju ljudi koji dolaze na ceremonijal, a kojih je kako se meni čini, iz godine u godinu sve manje, ne bi se, na ovo posljednje, baš moglo zaključiti.
Nakon posvete prošetasmo gradom. Iako je bilo vjetrovito vrijeme, i svega su ispred nekoliko kafića bili postavljeni stolovi i stolice na otvorenom, na terasama je bilo više ljudi nego pred Katedralom. A koliko ih je bilo u šoping centrima? Nismo provjeravali jer nemamo običaj nedjeljom ići u moderne hramove ako to baš nije neophodno.
Nije onda čuditi se što Crkva traži zabranu rada nedjeljom. No neće biti dovoljna samo zabrana rada trgovina. Trebat će tražiti i zabranu rada kafića, kavana, restorana, sportskih priredaba, nedjeljnih izleta...
Popodne čitam „Jutarnji list“.
Udarna vijest: saobraćajne nesreće u zemlji uoči vikenda. Panika u policiji! Na varaždinskoj zaobilaznici dvadeset trogodišnji „luđak i kriminalac“ s 28 policijskih prijava, zbog, kako se to lijepo kaže u policijskoj terminologiji, neprilagođene brzine u blagom je zavoju (zaobilaznica mi je poznata i po mom laičkom mišljenju projektirana je loše, da ne kažem opasno) prešao na suprotnu stranu i sudario se s drugim automobilom. Ubio je jednu odraslu osobu i jednog 14 godišnjeg dječaka, i teško ranio suprugu stradale osobe. Sreća u nesreći što je poginuo i „luđak“, pa kad već ovo naše društvo nije u stanju (s)maknuti takve tipove, eto „maknuo“ ga Svevišnji. Koliko je samo života tim potezom spasio? To samo On zna!
Tijekom petka i subote u Zagrebu poginule su četiri osobe. Najtežoj je uzrok bio nepoštivanje prednosti na križanju.
U šibenskoj četvrti vozač je teško ozlijeđen nakon slijetanja s ceste i prevrtanja. Vozilu je prije 15 dana istekla prometna dozvola. Srećom stradao je samo „luđak“. Ako preživi, možda ga to opameti. Ipak sve sumnjam poznavajući tu vrstu „ljudi“.
Na Jadranskoj magistrali kod Karlobaga u petak navečer poginuo je 29 godišnjak sletjevši u provaliju. I ovdje je srećom poginuo samo „luđak“.
Ni 39 godina života nije bilo dovoljno „čovjeku“ pa da nauči kako ne treba voziti pijan. Posljedica: četvero ozlijeđenih u autobusu u koji su zaletio. U novinama ne piše što se dogodilo „luđaku“.
Dnevnik hrvatske dalekovidnice: pljačka stoljeća. Maskirani kriminalci naoružani vatrenim oružjem svladali tri zaštitara, provalili u centralu poštansku banku u Splitu i odnijeli desetak miliona kuna. Zaštitari, sputani „humanim“ zakonom po kojem ne smiju pucati na maskirane „ljude“ s vatrenim oružjem u rukama, i onako samo izigravaju „papinsku gardu“.
U jednom drugom našem gradu njemačkoj biciklističkoj reprezentaciji ukrali dvadeset skupocjenih bicikala pa nisu mogli sudjelovati u trci.
I sve su to bogobojazni Hrvati, katolici i dobri ljudi. A Crkva brine brigu da li će ljudi raditi nedjeljom!!! Uopće ne brine što mnoge ovčice iz njezinog stada uopće nisu ovčice već vukovi koji ubijaju i pljačkaju. Nisam pročitao nikada ni u jednim novinama niti čuo na bilo kojem od mnogobrojnih audio-video medija (uključivo i HKR kojeg inače često slušam) da se Crkva zalagala za uvođenje zakona s drastičnim kaznama protiv ubojica, kriminalaca, pijanaca za volanom, pedofila, huligana, lažljivih političara, prodavača droge. Da li to znači da je poruka Crkve: možete krasti, ubijati, lagati, seksualno iskorištavati djecu, davati lažna obećanja, prodavati maglu...Sve možete, samo je raditi zabranjeno!
Uostalom ovim posljednjim u nas se baviti i onako nije baš probitačno. Možeš pogriješiti a onda će svi po tebi drvljem i kamenjem! Ne vjerujem da je baš takva poruka crkvenih veledostojnika, ali tako nekako ispada.
* * *
Ovaj tekst objavio sam 16.03.2008. godine. Bio je to jedan od mojih prvih tekstova na ovom blogu. Tada na njega nisam dobio ni jedan komentar pa pretpostavljam da ga ili nitko nije čitao ili nije pobudio potrebu da ga se komentira. No nije to razlog zašto ga ponovo objavljujem.
Ponavljam ga s namjerom da, ako ga ste ga pročitali, u komentaru po svom uvjerenju odgovorite na jedno jednostavno pitanje: jesmo li kao društvo u cjelini na današnji dan bar za stopu bliže idealu koji je zagovarao/propovijedao Onaj kojeg su zbog naših grijeha razapeli na križ i čije Uskrsnuće slavimo na ove nedljelje, u odnosu na vremena prije četiri godine?
Ili smo se možebitno za koju stopu od tog ideala još i odmakli?
petak, 30.03.2012.
Korizmeni dani jednog agnostika
Jednog od ovih neobično toplih dana za ovo godišnje doba, sjedim na terasi kafića 'Latera' u mom gradu. Jedan je to od malobrojnih koji su po mojem ukusu. Tražim pogledom tko danas poslužuje. Moram, jer ako je 'moj konobar' on će mi odmah donijeti 'tomislavac'. Bez pitanja.
Ipak je 'moj'. Nosi narudžbu za susjedni stol i ugledavši me, samo klimne glavom.
„Ne, neću danas 'tomislavca'. Molim 'Schweppes bitter lemon'“.
Vidim da podiže desnu obrvu, začuđen je. Klimne glavom, ode u lokal i uskoro stiže s bočicom i računom. Vidim da mu još uvijek upitnik iznad glave, nema žarulje koja svijetli. Ništa ne razumije.
„Korizmeni dani', kažem ja, a iznad njegove glave uskrsne još jedan upitnik. Poznato mu je da nisam vjernik. No nije tražio objašnjenje, vidi se finih je manira, 'bečka škola'. Stavio je bočicu na stol, račun gurnuo ispod pepeljare, nasmiješio se još jednom i uputio do slijedećeg gosta.
Dohvatim hladnu orošenu bočicu, natočim malo, onda je protresem da se talog pomiješa s tekućinom i dopunim čašu. Pogled na račun pokazuje da će me ova bočica od 2,5 dcl, zaslađene vodice s nešto limunovog ekstrakta, koštati svega kunu manje nego pola litre crnog piva. Odricati se pića u korizmene dane ne samo da je teško (dobro, meni baš i nije previše ), ali je svakako duplo skuplje.
'I onda nebuš pil', rekao bi okorjeli 'antialkoholičar' koji uništava alkohol u najvećim mogućim količinama. Koliko mu to jetra dozvoljavaju.
Sjedim tako, pijuckam zašećerenu 'svetu' vodicu i prisjećam se prvog mog 'korizmenog odricanja' od alkohola.
Bilo je to prije mnogo godina, ne sjećam se više točno koliko, ali sigurno više od petnaestak.
U Splitu imam prijatelja iz vremena kad smo zajedno radili u 'Energoinvestu' u Doboju. Stanovali u istoj zgradi. Moja supruga je obožavateljica pjevača Gorana Karana koji je imao koncert u Splitu, pa smo otputovali u 'najlipši grad na svitu': posjet koncertu i posjet prijateljima. Dva ugodna događaja o jednom trošku. Bilo je to u preduskrsno vrijeme.
* * *
Penjemo se stepenicama. Na vrhu, pred vratima, prijatelji već čekaju. Uz njih sin i kćer. Dugo se nismo vidjeli. Grljenje, ljubljenje, uobičajena pitanja: kako si, kako zdravlje, ulazak u dnevni boravak.
Ženski dio odmah otvara klub 'Kla-Fe-Že', a prijatelj i ja sjedosmo u fotelje uz niski stolić.
„Hoćeš li popiti što? Imam odlično domaće crno“, kaže prijatelj.
„Može“, odgovorih.
Ubrzo se na stolu našla boca izrazito tamnog crvenog vina, gusto 'kao ulje' rekli bi vinski šmekeri, i jedna čaša.
„To je vino iz grožđa našeg vinograda. Samo za obitelj. Otac probire posebne grozdove, najljepše, i onda sam mulja, ostavlja da stoji koliko treba da se dobije lijepa tamno crvena boja, sam preša. Mi ovo vino koristimo i za 'biklu'.“
„Biklu?“ čudim se. Prvi put čujem tu riječ.
„To je mješavina crnog vina i mlijeka. Hoćeš li?“
„A ne, možda kasnije. Sad bih ipak probao 'čisti nektar'. Nego, zar ti nećeš?“ upitam, primijetivši da nema druge čaše.
„Ne, korizmeni su dani“, odgovori on i objasni mi kako svake godine u te dane ne pije alkohol i ne puši. „Da se pročistim!“ kaže i nasmije se. Znam, međutim, da nije samo zbog toga. Vjernik je.
U Doboju to nije radio, pomislim, a na glas kažem:
„Nije ti to loša ideja. Mogao bih i ja. Naravno od druge godine 
!“ Rekao sam to više u šali. Nisam, naime vjernik, pa se to kao od mene ne očekuje.
Po onoj narodnoj, 'svakog gosta za tri dana dosta', nakon tri vrlo ugodno provedena dana, pozdravili smo se i otputovali kući.
Godinu dana proletjelo je dok sam trepnuo okom. Došli ponovo korizmeni dani i ja se sjetih posjeta prijateljima u Splitu i događaja koji sam ispričao. U to vrijeme smo u firmi vrlo često 'feštali', popiti se znalo ohoho! Rekoh jednom kolegi, vjerniku:
„Od sutra ne pijem sve do Uskrsa!“
Naravno da se nasmijao i on i društvo. Počelo je zadirkivanje. No kad je kolega vidio da zaista ozbiljno mislim rekao je da će, ako ja prestanem piti, prestati i on.
I tako smo počeli apstinirati. On je, da lakše podnese 'muku', svakog dana na zidnom kalendaru zaokruživao protekli 'trijezan' dan. Da ne duljim, ja sam izdržao do Uskrsa, on nije. Prije blagdana pala je opet jedna 'fešta' i nije mogao odoljeti zovu Bahusa - bogu vina i veselja. A meni je odricanje od alkohola u korizmene dane postala tradicija. Naravno, ne iz vjerskih razloga, već zaista iz zdravstvenih: čišćenje organizma i obnove jetre. No povod je ipak bio u vjerskim običajima. Tako da moj 'agnostički organizam' može zahvaliti vjeri što ga jednom godišnje, tijekom četrdeset dana, oslobađam alkohola.
ponedjeljak, 19.03.2012.
Bio je to lijep brak
Niz godina, nažalost ne redovito, pratio sam radio emisiju „Ljudi XX. stoljeća“ urednika Arisa Angelisa. Bila je to emisija u kojoj je autor razgovarao s ljudima koji su živjeli, gotovo odživjeli dvadeseto stoljeće jer su manje-više svi živjeli gotovo stotinu godina. I svaki put kad sam odslušao neku od emisija pomislio sam kako na svijetu, eto, postoje ljudi, koji su za razliku od mene, unatoč svim nedaćama, nesrećama, tragedijama na kraju života uglavnom zaključivali – 'bio je to dobar život'.
Nedavno sam u sredstvima javnog priopćavanja saznao da je autor jedan mali dio tih razgovora od ukupno petstotinjak njih, dvadeset i šest razgovora, objavio kao knjigu. Posrećilo mi se pa sam se vrlo brzo 'dokopao' knjige koja me zaista oduševila na jedan specifičan način. Nije to ipak neko veliko i značajno djelo koje bi moglo konkurirati za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, ali je zato životno, kakva su malo koja djela, pogotovo ona bazirana na fikciji.
Izbor sugovornika u knjizi je od rudara u Penssylvanii Petra Čučića, do akademika, humaniste, fizičara i filozofa Ivana Supeka. I dok o ovom potonjem kao i o njemu sličnim znam mnogo toga, često sam imao prilike čuti njihova razmišljanja, poglede na svijet na radiju ili televiziji, ili pak čitati njihove knjige, o prvospomenutom Petru nikada nisam čuo. No siguran sam ću ga upamtiti dok sam još ovo malo živ. A evo zbog čega.
Petar Čučić rođen je 1894. godine u selu Čučić, župa Pečno, u Žumberku. Roditelji su mu bili „seljaci, siromaki“. Rano je ostao bez oca i o njemu i o njegove dvije sestre brinula se majka. Veli da je zbog nestašice hrane „do sedme godine mamu cica“.
U Ameriku je otišao 2. kolovoza 1913. godine. Prije odlaska, te iste godine se oženio. Otputovao je sam, a mlada supruga ostala je u selu. U Americi je radio u rudniku. Suprugu je ponovo vidio tek nakon 13 godina. „Jedva sam je prepoznao“, kaže.
„Nakon tri mjeseca ponovo sam išao u Ameriku. Opet sam. Tada sam ostao 42 godine, sve do 1970. kada sam se za stalno vratio u stari kraj. Ženu nisam našao živu, umrla je 1962. godine, nisam joj mogao ni na sprovod doći. Malo smo živjeli skupa, u 60 godina braka samo godinu dana. Bio je to lijep brak. Kad sam se ja 1970. vratio iz Amerike, moja kćerka je već imala 42 godine, a otišao sam kad je još bila u trbuhu.“
Rudar XX. soljeća Petar Čučić poživio je 102 godine. Sahranjen je u Jaski.
Pred očima mi je još uvijek rečenica: „Bio je to lijep brak.“ U glavi pak mi misao: je li to bilo zato što su tako malo bili skupa ili pak zato što su se zaista beskrajno voljeli?
